Pašalić: Poziv u reprezentaciju mi je najveći san, svetinja, to je san svakog Hrvata koji voli nogomet

U emisiji Pod stijenama Kantride gost je bio igrač Rijeke Marco Pašalić, koji je u nedjelju još jednom bio junak riječke pobjede i povratka na vrh ljestvice.

Pašalić je u razgovoru opisao koja je tajna njegove “ubojite ljevice” kojom je protiv Gorice Bijelima donio sva tri boda, a istaknuo je da bi za njega poziv u reprezentaciju bio ostvarenje sna.

“Tko se ne bi nadao reprezentaciji. To mi je najveći san, svetinja, to je san svakog Hrvata koji voli nogomet. Ja se nadam, ako Bog da, vidjet ćemo. Kod kuće se pričalo hrvatski, naša kultura, sve je bilo kao da si u Hrvatskoj. Ja i otac smo 2016. bili u St. Etienneu, pa u Londonu na otvaranju Wembleyja, nakon Svjetskog prvenstva sam tu došao… Meni je to bila uživancija, da idem gledati hrvatsku reprezntaciju, i da ne spavam tri dana išao bi”, naglasio je Pašalić.

O pobjedi Rijeke nad Goricom, koja je bila blizu izjednačenju pri kraju, kaže:

“Kao i u svakoj utakmici dosad pokazali smo da igramo napadački nogomet, da smo mladi i potentni. No moramo igrati do kraja, utakmica traje 90 i više minuta. Gorica je uzela bodove i Hajduku i Dinamu, mi smo imali sreću da nismo dobili gol”, kazao je.

U 11 utakmica u prvenstvu zabio je četiri gola, uz tri europska.

“U Rijeci mi je dosad najbolje, ne mogu opisati kako mi grad vraća ljubav i van terena i na terenu. Osjeća se kemija između mene i publike. To se ne može opisati, ali osjeća se na terenu. Cijeli klub, od čistačice do direktora, osjećam se kao da sam ovdje odrastao, a ne u Njemačkoj”, rekao je igrač Rijeke.

Kažu da najviše podsjeća na Robbena…

“Uspoređivali su me s njim po stilu igre, no dosta igrača podsjeća na taj stil. Mogao bi skoro svakog ljevaka ubaciti u to, dribling, lijeva noga i dobar šut”, istaknuo je Pašalić.

Je li istina da je radio na baušteli?

“Jesam, radio sam s bratom na baušteli, njemu sam pomagao. Ispočetka sam radio najteže, nosio sam cement, težak posao. Kad sam se naučio malo više onda sam krečio, na krovu smo radili, pa gletanje, stavljao sam novi plafon… Dvije godine je to trajalo. Bilo mi je to lijepo vrijeme, s bratom i društvom, a svaku večer sam išao na trening. To su bili najduži dani, od osam do pet na baušteli, pa na trening”, zaključio je.