Zemlja Dražena, Kukoča i Rađe danas je daleko od elite: Priča o padu hrvatske košarke

Nekada je Hrvatska bila košarkaška sila. Iz ove zemlje dolazili su Dražen Petrović, Toni Kukoč, Dino Rađa, Stojko Vranković i brojni drugi velikani koji su osvajali europske i svjetske medalje te igrali ključne uloge u NBA ligi.

Danas je slika potpuno drugačija. Hrvatska reprezentacija propustila je nekoliko velikih natjecanja, domaći klubovi daleko su od europskog vrha, a nekadašnji giganti bore se s dugovima, organizacijskim problemima i sve manjim interesom publike.

Pitanje koje se godinama postavlja glasi: kako je hrvatska košarka došla do ove točke?

Cibona – simbol propadanja hrvatske košarke

Najbolji primjer krize je Cibona.

Dvaput europski prvak i klub koji je svijetu dao Dražena Petrovića danas se godinama bori s financijskim problemima, blokadama računa i dugovima. Situacija je otišla toliko daleko da je klub 2025. godine ostao bez mjesta u ABA ligi nakon što je izgubio kvalifikacije za ostanak protiv slovenske Ilirije. Klub je potom odlučio okrenuti se domaćim natjecanjima jer nije imao financijske mogućnosti za nastavak regionalnog projekta.

Direktor kluba Tomislav Šerić početkom 2025. otvoreno je priznao da je Cibona godinama živjela iznad svojih mogućnosti te da je za normalno funkcioniranje potrebno više od milijun eura dodatnih sredstava.

Ono što posebno zabrinjava jest činjenica da je klub izgubio status institucije koja privlači najbolje mlade igrače. Nekada je gotovo svaki veliki hrvatski talent želio igrati pod Tornjem, a danas mnogi odlaze već u juniorskoj dobi.

Zadar – posljednji bastion hrvatske košarke

Ako postoji svijetla točka hrvatske klupske košarke, onda je to Zadar.

Za razliku od većine hrvatskih klubova, Zadar i dalje ima snažnu navijačku bazu, punu dvoranu i identitet koji nije izgubljen. Klub posljednjih godina dominira domaćim prvenstvom, a atmosfera u Dvorani Krešimira Ćosića često je najbolja u regiji.

Ipak, ni Zadar nije imun na probleme. Financijski zaostaje za vodećim klubovima iz Srbije, a proračun mu je višestruko manji od onoga kojim raspolažu Partizan i Crvena zvezda. Unatoč tome, Zadrani uspijevaju ostati konkurentni zahvaljujući kontinuitetu i radu s domaćim igračima.

Split živi od tradicije i uspomena

Split je možda najveća košarkaška priča u Europi. Klub koji je početkom devedesetih tri puta zaredom osvojio naslov prvaka Europe danas je daleko od takvih visina.

Žuti su posljednjih godina stabilizirali poslovanje i redovito nastupaju u ABA ligi, no europska elita danas je za njih nedostižan cilj. Financijski jaz između hrvatskih klubova i vodećih regionalnih momčadi postao je prevelik.

Split više ne proizvodi igrače kakve je nekada stvarao, a klub uglavnom funkcionira u okvirima koji mu omogućuju borbu za domaće trofeje i sredinu regionalne ljestvice.

Eksperiment zvan Cedevita

Početkom 2010-ih činilo se da hrvatska košarka konačno dobiva ozbiljan projekt.

Cedevita, predvođena snažnim privatnim kapitalom Emila Tedeschija, igrala je Euroligu, osvajala domaće naslove i redovito nastupala u završnicama ABA lige.

Međutim, projekt nikada nije uspio stvoriti snažnu navijačku bazu. Dok su Zadar, Split i Cibona živjeli od emocije i tradicije, Cedevita je uglavnom ostala klub bez šireg identiteta među navijačima.

Godine 2019. dogodio se potez koji je mnoge šokirao – Cedevita se spojila sa slovenskom Olimpijom i preselila projekt u Ljubljanu. Nastala je Cedevita Olimpija, dok je hrvatska košarka ostala bez jedinog kluba koji je imao stabilan proračun i europske ambicije.

Mnogi upravo taj trenutak smatraju simboličnim krajem posljednjeg ozbiljnog pokušaja da Hrvatska ima klub sposoban redovito igrati na europskoj razini.

Što je pravi uzrok pada?

Razloga je više.

Prije svega, hrvatska košarka godinama nema jasnu strategiju razvoja. Klubovi uglavnom ovise o gradskim proračunima, dok je privatnog kapitala vrlo malo.

Drugi problem je odlazak talenata. Najbolji igrači sve ranije napuštaju Hrvatsku i odlaze u jače sustave razvoja u Španjolsku, Italiju, Njemačku ili SAD.

Treći problem je infrastruktura i organizacija. Hrvatska liga izgubila je kvalitetu, a klubovi često nemaju sredstva za dugoročno planiranje.

Dok su Srbija i Slovenija uspjele stvoriti stabilnije modele razvoja i zadržati konkurentnost na europskoj sceni, Hrvatska je ostala zarobljena između slavne prošlosti i neizvjesne budućnosti.

Može li se hrvatska košarka vratiti?

Povijest pokazuje da potencijal postoji. Hrvatska i dalje proizvodi NBA igrače i talentirane košarkaše, a interes za sport nije potpuno nestao, osobito u Dalmaciji.

No povratak među europsku elitu neće doći sam od sebe. Potrebni su stabilni klubovi, ozbiljna ulaganja, kvalitetan rad s mladima i dugoročna strategija.

Dok se to ne dogodi, hrvatska košarka ostat će zemlja koja se više prisjeća Dražena, Kukoča i Rađe nego što stvara nove europske prvake.